Pro Wrestling: Plaćanje članarine

Koji Film Da Vidite?
 
>

Vozili smo se od Nashvillea do Memphisa i Memphisa i natrag, oko 400 milja kružno, zarađujući 15 dolara za to. Pa su dva momka sa mnom jahala samo napunili moj osnovni model Hyundai Excel, koji je moj brat supotpisao za mene, plaćanja su bila 154 dolara mjesečno. Jedva sam mogao izvršiti te proklete uplate. Momci su me jurili uokolo i pokušavali mi prikupiti auto. Dakle, vremena su bila teška, ali to je dio procesa plaćanja članarine. Srijedom smo uvijek bili plaćeni u Evansvilleu, Indiana, a uz male plaće koje smo dobijali, odlazili smo u trgovinu pića u Evansvilleu da kupimo pivo prije nego što smo krenuli kući. To se dogodilo kad je bilo u redu piti i voziti, prije nego što su svi počeli zeznuti stvar. Pa bismo unovčili svoje čekove i rekli momku iza šaltera, da, ovo su samo naši trans čekovi za benzin i konja ****. Ali to su bili čekovi na kojima smo živjeli . - Steve Austin



Kad biste pitali mladog obožavaoca šta mu se sviđa u zasjenjenom svijetu profesionalnog hrvanja, rekao bi vam o akciji ili o tome kako momci nikada ne ustuknu ili kako se zabavljaju. Postoje i drugi ljudi koji bi vam rekli da su se bavili profesionalnim rvanjem, ili samo WWE -om zbog momaka poput Johna Sene ili Randyja Ortona. Koliko god pitali ostale, smatrate da su odgovori polarizirani. Zapravo, većina ljudi ni ne zna zašto voli profesionalno hrvanje. Možda je to zbog ludorija ili potpuno novog, bizarnog i šašavog svijeta profesionalnog hrvanja. Koliko se male djece prilagođava svake sedmice samo da bodri Sinu? Koliko se prijavi samo da vidite Sheamusa ili Randyja Ortona? Odgovor je skoro polovina baze obožavalaca WWE -a.



Ali kada pitate tradicionalnog obožavaoca, tradicionalnog u tom smislu, nekoga ko je vatreni sljedbenik, nekoga ko zna šta je i šta je u hrvanju, nekoga ko je čisti ljubitelj hrvanja, njihov odgovor će biti potpuno drugačiji. Mogao bi pričati o umjetnosti i zanatu, načinu na koji neko usavršava svoju vještinu, poput vrsnog majstora; nešto poput lončara koji je radio na toliko modela, i konačno kad miluje svileni lonac, zna da konačno ima 'to'. Kad vidite ljude kako usavršavaju svoje vještine, i kada sve dođe na svoje mjesto, i kada sve što rade u ringu ima određeni tok, postaje užitak za gledati. I profesionalno hrvanje je nešto slično. Ali taj odgovor dolazi od vrlo malo ljudi.

Još 70 -ih godina, kada se profesionalno hrvanje polako uvlačilo u svaki dom, vikendom su očevi izvodili sinove na trosatnu vožnju, samo da bi ih odveli na stadion gdje su se dva momka svađala pod svjetlima. To je bilo vrijeme kada se profesionalno hrvanje nazivalo i ‘cirkusom’, jer su se vozili u svaki grad, odsjedali i nastupali nekoliko noći, te se preselili u sljedeći grad. Mnoge mlađe obožavatelje zaintrigirao je ovaj 'sport', koji je vidio dva odrasla muškarca kako se bore, radije 'hrvaju' u ringu na kvadrat. To je bila krajnja demonstracija snage i upornosti i volje za pobjedom. Nakon što prisustvujete nekoliko revija, uhvatilo bi vas profesionalno hrvanje. Tada znate da ste bili zaljubljeni u nešto što je bilo između dva svijeta, i to je bio najbolji dio.

Nekada davno niste mogli samo otići do promotera ili bookera i zamoliti ga da vam osigura mjesto na kartici. Bilo je mnogo ljudi koji su se borili za jedno mjesto na kartici. Rvanje tada nije bilo visoko plaćena karijera. Od 50, oko 3 bi ih uspjelo, a otprilike jedno od 3 bi ih učinilo velikim. Ali, nekome su trebale godine da to učini ‘velikim’. Govorite o Flairsu i Gorgeous Georgesu, a oni to nisu učinili preko noći. Ovo je koncept koji je nekad vrijedio u hrvanju. Ako ne radite na svom putu i ne poštujete posao i ne date mu posao, ne biste uspjeli. To se nekada zvalo ‘plaćanje svojih obaveza’. Došlo je i do ideje da morate zadobiti poštovanje od svojih vršnjaka, a to nikada nije bilo lako učiniti.

Najbolji primjer je Chris Benoit. Benoit se morao mučiti skoro 2 decenije i putovati po cijelom svijetu usavršavajući svoj zanat. Započeo je u kanadskom Stampedu, zatim je otišao u Japan i radio kao Wild Pegasus, da bi potom stekao poštovanje u rvačkom krugu kao jedan od najboljih tehničkih hrvača u istoriji poslovanja. Zatim se vratio u Sjedinjene Države i radio za ECW i WCW. Nakon gotovo 2 decenije posvećenosti i uloženog rada, Chris Benoit je konačno postao svjetski prvak na WrestleManiji u WWE -u. Ovo je priča u koju gledate kada kažete „plaćate svoje obaveze“. Većina ljudi iz trenutnog usjeva to ne razumije jer je to postala zaboravljena riječ.

Dug je put plaćanja vaših obaveza. Mislim, svaka osoba koja se bavi ovim poslom mora ići tim putem. Neki ljudi možda neće morati. Nekim ljudima se taj put može dati odmah zbog toga što su. Za one koji se ponašaju kao (pogledaj) znoj, krv i suze kako bi stigli čovječe ... kad stigneš čovječe, još nije ni blizu . - R - Istina

Nekada vam rad na 3 emisije nije donio dovoljno novca za plaćanje računa za kablovsku ili najam automobila. Profesionalno hrvanje nikada nije bilo lako preživjeti, što čini one koji ulaze u velike kompanije toliko impresivnima. A kad dođete do mjesta na kartici gdje ste iznad ostalih, odlučite ih zadržati jer ne želite izgubiti mjesto. Na kraju, profesionalno hrvanje je opako i prerezalo je grlo kao i svaki drugi posao na svijetu. Ako zarađujete novac i ako su ljudi zainteresirani za vas, onda sve funkcionira u redu. Ali ako nisu, već sutradan ćete biti nezaposleni.

Znajući sve to, decenijama su ljudi dali sve od sebe za posao. Kad govorite o Jakeu Robertsu ili Von Erichsu, oni su svoje živote posvetili poslu, toliko da su zaboravili na svoj. Momak poput Austina morao je provlačiti put kroz ostale, i uz malo sreće postigao je zlato, ali ne prije nego što je učinio sve što je mogao. Nije često da se naporan rad na kraju isplati, ali kad se to dogodi, sav trud se isplati. Ali u današnjem svijetu ne morate plaćati svoje dugove. Mnogo je momaka pozadi koji ne znaju značenje psihologije, niti kako odraditi utakmicu, niti žele steći poštovanje u poslu. Na kraju su sve priče o 'krvi, znoju i suzama' u profesionalnom hrvanju došle do kraja. Izraz 'poštovanje' u poslu nije lako prebaciti, ali treba se zapitati; osim Undertakera, Bryansa i Samoe Joes, zaslužuje li itko u poslu da mu se ukaže poštovanje? Ili je to samo mentalitet stare škole koji veliča samo još jedan entitet zabave?